Hrvatska vojna tradicija na poštanskim markama

Hrvatska pošta stavit će u optjecaj u petak, 14. lipnja 2024. prvo izdanje prigodnih poštanskih maraka iz nove serije "Hrvatska vojna tradicija". Motivi na markama su hrvatski vojskovođe iz Prvoga svjetskog rata - Svetozar Boroević, Anton Lipošćak, Maximilian Njegovan i Janko Vuković Podkapelski. Autorica izdanja je Sabina Rešić, dizajnerica iz Zagreba. Nominalna vrijednost maraka je jedan euro, a marke su otisnute u 20.000 primjeraka po motivu u bloku s četirima markama. Hrvatska pošta izdala je i prigodnu omotnicu prvog dana (FDC). Nove prigodne marke mogu se kupiti u poštanskim uredima ili online na internetskoj stranici https://www.epostshop.hr/.

Tekst pratećeg letka uz prigodni poštanski blok napisao je dr. sc. Mario Jareb, znanstveni savjetnik iz Hrvatskog instituta za povijest.
Hrvatski vojskovođe iz Prvoga svjetskog rata
Iako je težnja miru i mirnu životu u temelju ljudskih želja i razmišljanja, u stvarnosti je povijest obilježena gotovo neprekidnim ratovanjem. Ni hrvatska povijest nije iznimka od toga pravila i obilježena je brojnim ratovima koji su poharali hrvatsko ozemlje ili su hrvatski vojnici i vojskovođe ratovali daleko izvan hrvatskih granica. Dovoljno je prisjetiti se 20. stoljeća kada su Hrvati i Hrvatska bili izvrgnuti razaranjima čak triju ratova - Prvoga svjetskog rata, Drugoga svjetskog rata i Domovinskog rata. U svim ratovima žrtvovali su se brojni hrvatski vojnici. Bez obzira na to bile to hrvatske vojske ili su hrvatski vojnici bili dio nekih drugih vojski, mnogi među njima istaknuli su se svojim podvizima na bojištu ili su stekli slavu kao uspješni vojskovođe.
Godine 2024. obilježava se 110. obljetnica Prvoga svjetskog rata - važna obljetnica koja će imati odjeka u mnogim zemljama koje su i same bile sudionice tog rata. Među imenima hrvatskih vojskovođa iz Prvoga svjetskog rata kao prvo se nedvojbeno ističe ime feldmaršala Svetozara Boroevića od Bojne. Imena ostalih vojskovođa jesu Anton Lipošćak, Maximilian Njegovan i Janko Vuković Podkapelski.
Feldmaršal Svetozar Boroević (1856. - 1920.)
Rođen je u mjestu Umetiću kod Hrvatske Kostajnice, a za vojnu službu opredijelio se još u dječačkoj dobi. Zbog toga što je rođen u pravoslavnoj vjeri, poslije je bilo onih koji su ga smatrali Srbinom, no on se osobno izjašnjavao Hrvatom te je nedvojbeno bio hrvatski časnik i vojskovođa. U oružane snage tadašnje Austro-Ugarske Monarhije stupio je 1872., a kao dobro školovani časnik u sljedećim je desetljećima napredovao i 1904. bio je promaknut u prvi generalski čin - čin general-bojnika.
Izbijanje Prvoga svjetskog rata zateklo ga je na položaju zapovjednika VI. vojnog zbora u Košicama i u činu podmaršala. Svoj ratni put počeo je sa spomenutim VI. vojnim zborom u Galiciji da bi se iskazao već ujesen 1914. Početkom rujna te godine preuzeo je zapovjedništvo 3. vojske te je uspio ne samo zaustaviti ruski prodor nego je Ruse i odbio te je ustalio crtu bojišta. Napadom Italije na Austro-Ugarsku potkraj svibnja 1915. prebačen je na novootvoreno bojište kao zapovjednik V. vojske. Unatoč razmišljanjima u vrhovima austrougarskih oružanih snaga o nemogućnosti obrane dijela tog područja te planova o povlačenju sa znatnog dijela ozemlja današnje Slovenije, Boroević je smatrao da se obrana može osigurati i odlučio prihvatiti borbu. Pritom se osobito oslanjao na slovenske, ali i na hrvatske vojnike, koji su bili odlučni boriti se protiv talijanskih pretenzija na njihove zemlje. To mu je donijelo veliku popularnost među Slovencima i Hrvatima. Na uspostavljenoj bojišnici na Soči Boroević je sa znatno slabijim snagama u žestokim i osobito krvavim bitkama uspio odbiti ukupno jedanaest talijanskih navala. Zbog svojih podviga dobio je nadimak Lav sa Soče. Dana 1. veljače 1918. zbog svojih je zasluga promaknut u najviši čin - čin feldmaršala.
Raspad Austro-Ugarske potkraj listopada i početkom studenog 1918. zatekao je Boroevića i dalje kao zapovjednika na bojištu prema Italiji. U takvim prilikama jedino što mu je preostalo bilo je pokušati osigurati uredno povlačenje svojih snaga prema nekadašnjim austrougarskim granicama da bi se potom i sam povukao u Korušku. Nakon nestanka Monarhije podnio je zahtjev za državljanstvom novostvorenoga Kraljevstva SHS, no kao nepoželjnom visokom časniku nekadašnje Monarhije zahtjev je odbijen, a zabranjen mu je i povratak u domovinu. Nedugo nakon toga umro je od posljedica moždanog udara 23. svibnja 1920. godine. Njegovo posljednje počivalište su arkade na središnjemu bečkom groblju.
Anton Lipošćak (1863. - 1924.)
Rođen u hrvatskoj vojničkoj obitelji, i sam je odabrao vojno zvanje. Godine 1883. završio je Theresianum, prestižnu vojnu školu u Bečkom Novigradu, te je kao poručnik bio dodijeljen 53. carskoj i kraljevskoj (c. i k.) pješačkoj pukovniji u Zagrebu. Iako je službovao u različitim postrojbama diljem Monarhije, znatan dio njegove vojne službe vezan je uz službovanje u postrojbama u Hrvatskoj. Godine 1910. promaknut je u svoj prvi generalski čin - čin general-bojnika.
Izbijanje Prvoga svjetskog rata dočekao je na položaju u X. vojnom zboru kao zapovjednik 2. c. i k. pješačke divizije. Ujesen 1914. sa svojom divizijom sudjeluje u teškim borbama u današnjoj jugoistočnoj Poljskoj i na Karpatima. Od listopada 1915. do veljače 1916. i od ožujka do lipnja 1917. na istočnom bojištu uspješno je zapovijedao hrvatskom 42. domobranskom divizijom ("Vražja divizija"). U lipnju 1917. postaje zapovjednik bojne skupine na istom bojištu (Gruppe Lipošćak) koja prerasta u IX. vojni zbor. Naposljetku je postao austrougarski vojni upravitelj Poljske, odnosno dijela današnjega poljskog jugoistoka koji je činio austrougarsku zonu u netom proglašenom Kraljevstvu Poljske gdje je ostavio dobar dojam na poljsko stanovništvo. Zbog raspada Monarhije podnio je ostavku na taj položaj početkom studenoga 1918. godine. Nakon svršetka rata došao je u Zagreb, no kao nepoćudan visoki časnik propale Monarhije bio je uhićen pod optužbama da priprema zavjeru protiv Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba. Ubrzo je ipak pušten na slobodu te je nastavio živjeti u Zagrebu do smrti 1924. godine.
Maximilian Njegovan (1858. - 1930.)
Rođen u Zagrebu, Maximilian Njegovan odabrao je zvanje pomorskog časnika. Završivši Pomorsku akademiju u Rijeci, kao kadet je 1877. putovao do Sjeverne i Južne Amerike. U sljedećim desetljećima je kao časnik služio na više brodova i obnašao više stožernih dužnosti, a 1911. promaknut je u prvi admiralski čin - čin kontraadmirala.
Nakon ulaska Italije u Prvi svjetski rat proslavio se pomorskim napadom na luku Anconu i na obalnu obrambenu infrastrukturu za što je poslije odlikovan. U veljači 1917. postao je zapovjednik austrougarske mornarice, a na tom se položaju već u svibnju iste godine istaknuo pokušajem proboja Antantine blokade Otrantskih vrata. Unatoč tom pothvatu, Njegovan je bio svjestan osjetljivosti položaja mornarice kojom je zapovijedao te je nastojao čuvati snage bez nepotrebnih okršaja i gubitaka u izravnim sukobima. Uz to su mornaricu pogađale velike nestašice, od hrane do goriva, što je utjecalo na njezinu borbenu spremnost, no austrougarska mornarica svejedno je i dalje bila važan čimbenik na Jadranu, posebice njezine podmornice, te je na sebe vezivala znatne talijanske pomorske snage.
Njegovan je zbog pasivnosti koja je odlikovala austrougarsku flotu pod njegovim zapovjedništvom - iako joj je stvarno tako osiguran opstanak - postao nepopularan u vojnim vrhovima Monarhije, pa i kod samog vladara Karla I. (IV.). Naposljetku je smijenjen sa svojeg položaja nakon glasovite pobune mornara u Boki Kotorskoj kada je ocijenjeno da je za slabost mornarice odgovoran upravo njezin vrh. Istodobno je i umirovljen, a nakon sloma Monarhije vratio se u rodni Zagreb u kojem je i umro 1930. godine.
Janko Vuković Podkapelski (1871. - 1918.)
Rođen u Jezeranama u Lici, Janko Vuković Podkapelski odabrao je zvanje pomorskog časnika. Nakon završetka Pomorske akademije u Rijeci, 1889. postao je kadet u austrougarskoj mornarici. U sljedećim godinama služio je na više brodova, a u godinama prije Prvoga svjetskog rata bio je zapovjednik na više brodova. Izbijanje Prvoga svjetskog rata dočekao je kao zapovjednik razarača Csepel i u činu kapetana fregate. Posebice se istaknuo nakon ulaska Italije u rat. Naime, potkraj svibnja 1915. u bitci kod poluotoka Gargana skupina brodova pod njegovim zapovjedništvom nanijela je Talijanima teške gubitke pri čemu je potopljen i jedan talijanski razarač. U sljedeće dvije godine zapovijedao je bojnim brodom Babenberg i krstaricom Admiral Spaun te se istaknuo u više bitaka oštetivši ili potopivši više Antantinih brodova.
Početkom ožujka 1918. postao je zapovjednikom admiralskog i zapovjednog broda mornarice, bojnog broda Viribus Unitis. Na tom je položaju i u činu kapetana bojnog broda dočekao dane rasula Monarhije, pa i njezine mornarice. Neredi i razdor zahvatili su i posadu njegova broda Viribus Unitis. No istodobno je postalo jasno da bi predaja oružanih snaga Antanti značila i predaju flote Italiji. Kako bi se to spriječilo, vladar Karlo I. (IV.) odlučio je 31. listopada predati flotu i sve ratne luke Narodnom vijeću Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu. Istog je dana u Puli obavljena primopredaja flote Narodnom vijeću, a zapovjednikom je u činu kontraadmirala imenovan upravo Janko Vuković Podkapelski. Iako je sam Vuković prije toga obavijestio sile Antante da je dotadašnja austrougarska mornarica u rukama Narodnog vijeća SHS, ipak su sljedeću noć talijanski diverzanti pod trup broda Viribus Unitis postavili eksploziv. Iako su dvojica diverzanata uhićena, nakon što je postalo jasno da je brod miniran i da slijedi eksplozija, Vuković je i njima i posadi dopustio da se spase napuštanjem broda Viribus Unitis. Kada su rano ujutro 1. studenog 1918. odjeknule eksplozije i brod počeo tonuti, Vuković je i dalje ostao na njemu te postoje naznake da je nastojao spasiti što više mornara koji su još bili na njemu. Nije jasno što se točno dogodilo i je li se Vuković uopće pokušao spasiti ili je kao kapetan odlučio potonuti sa svojim brodom. Ostaje činjenica je da je poginuo zbog potonuća broda kojim je zapovijedao.